”Želite li saznati tko je vaš najveći neprijatelj? Pogledajte se u ogledalo. Porazite ga i ostali će pobjeći”. – Dr. Mikhail Litvak
Često čujemo da smo sami sebi najveći neprijatelj. Dobro, možda riječ „neprijatelj“ zvuči pregrubo, ali kočnica smo si sigurno, blokada i to svakodnevno. Naprimjer, ne nazovemo poslovnog partnera jer nam se zadnji put nije javio na telefon pa smo zaključili da vjerojatno nije zadovoljan našom uslugom. Ili ne nazovemo osobu koja bi nam trebala pomoći jer mislimo da je sad prerano, pa onda je vrijeme ručka ne bi bilo prikladno, a navečer je prekasno da ne smetamo. Zaključili ste da niste talent u matematici jer vas nije zanimala u osnovnoj školi. Ne želite držati prezentaciju u tvrtki u kojoj radite jer ste zaključili da ne bi ostavili dobar dojam.
Sve te „kočnice“ smo si sami stvorili. To su ograničenja koja smo sami sebi nametnuli, i to najčešće nesvjesno. Kada biste se umjesto na blokade usmjerili na prilike, mogućnosti i potencijale mogli bi prevladati te prepreke koje vas koče. Uostalom kako se najbolje pobjeđuje strah? Suočavanjem sa strahom!
Je li doista nemoguće ipak moguće? Barem ponekad?
Ima jedna interesantna i istinita priča. Sami zaključite.
U vrijeme kada je George Dantzig bio doktorant na Berkelyju jednog je dana zakasnio na nastavu.
“Na ploči su bila dva zadatka za koje sam pretpostavio da su za domaću zadaću. Prepisao sam ih. Nekoliko dana kasnije ispričao sam se profesoru što sam toliko dugo radio zadaću jer su se zadaci činili malo teži nego inače. Obzirom da sam mislio da sam zakasnio pitao sam ga želi li da mu dam zadaću. Rekao mi je da je ostavim na njegovom stolu. Učinio sam to nevoljko jer je njegov stol bio prekriven tolikom hrpom papira da sam se bojao da će moja domaća zadaća tamo biti zauvijek izgubljena.
Otprilike šest tjedana kasnije, jednog nedjeljnog jutra u 8:00, moju ženu i mene probudio je moj profesor koji nam je lupao na ulazna vrata. Objasnio mi je da su problemi koje sam riješio, misleći da su domaća zadaća, zapravo dva famozna neriješena problema iz statistike. To je bila prva moja slutnja da u tome postoji nešto posebno.”
Dantzing je kasnije izjavio da je znao da ti problemi zapravo nisu domaća zadaća, nego dva poznata neriješena problema, da ih vjerojatno ne bi ni pokušao riješiti. Dantzing je nastavio s istaknutom akademskom karijerom u matematici i dobio je Nacionalnu medalju za znanost 1975.
Drugim riječima Dantzing nije imao kočnice oko rješavanja tih problema, nitko mu nije rekao da su to vrlo teški problemi koje nitko nije uspio riješiti. Nije imao blokade i kočnice oko toga da se radi o nerješivom problemu. Nije bio ciničan, negativan i destruktivan. Usmjerio je pažnju na rješenje problema. I uspio je, što nikome do tada nije.
Jeste li primjetili da ste u nekim slučajevima sami sebi kočnica?
