Tijekom 1913. godine Ford je u Detroitu morao zaposliti 50.000 radnika kako bi održao radnu snagu na razini od 14.300!
Ljudi su tako brzo napuštali posao da su izrazi „radnik na tri dana” ili „leptirić” postali uobičajeni. Zbog velike ponude radne snage na tržištu nije bilo teško naći zamjenu. Međutim svakog „leptirića” je trebalo pripremiti i uvesti u posao, što je Fordu postalo jednostavno – preskupo. Naručio je studiju koja je pokazala koji su uzroci i što treba poduzeti. Uzroci su bili utjecaj okruženja tj. organizacija rada, uvjeti rada, udaljenost od škole u Detroitu, autoritativno rukovođenje bili su jači od same visine nadnice. Ford je uveo: podjelu dobiti, stručno usavršavanje za tehnike poslove, trgovina u krugu tvornice, 6 savjetnika za besplatnu pravnu pomoć, liječnička i zubna ambulanta, sportsko društvo i kulturni programi. Zvuči poznato i dan danas. Ford je, iako je bio tvrdoglav čovjek, poslušao eksperte i njegovi radnici nisu više napuštali posao iz razloga koji su proistjecali iz okruženja.
Shvatio sam da je i dan danas možda najučinkovitije motivirati poslodavce za veću brigu oko zaposlenika ako im predočite izračun koliko ih košta (direktno i indirektno) kada zaposlenik napusti tvrtku. Često se zaboravlja da zaposlenik koji je imao određenu ulogu u organizaciji, da se posao mora raspodijeliti na druge ljude. Morate pronaći prikladnu osobu koja će fitati u organizaciju i tim i tu postoji vjerojatnost da pogriješite. Toj novoj osobi morate naći mentora/e koji moraju odvojiti dio svog vremena na novog zaposlenika čime će svoj posao djelomično zapostaviti. U međuvremenu dok nemate zaposlenika i opterećeni ste unutarnjim restrukturiranjem, konkurencija ne čeka. Uzima i grabi kupce, tržište i iskorištava nove prilike. I dok se novi zaposlenik uvede u posao, na tržištu je manje mjesta i sve je teže. Izgubili ste dio tržišta, kupaca, propustili mnoge prilike. U konačnici organizacije se sastoje od ljudi i oni su ključan razlog zašto su neke tvrtke uspješnije od drugih.
