Donošenje odluka

”Želite li saznati tko je vaš najveći neprijatelj? Pogledajte se u ogledalo. Porazite ga i ostali će pobjeći”. – Dr. Mikhail Litvak

Često čujemo da smo sami sebi najveći neprijatelj. Dobro, možda riječ „neprijatelj“ zvuči pregrubo, ali kočnica smo si sigurno, blokada i to svakodnevno. Naprimjer, ne nazovemo poslovnog partnera jer nam se zadnji put nije javio na telefon pa smo zaključili da vjerojatno nije zadovoljan našom uslugom. Ili ne nazovemo osobu koja bi nam trebala pomoći jer mislimo da je sad prerano, pa onda je vrijeme ručka ne bi bilo prikladno, a navečer je prekasno…

Ja smatram da ne moramo učiti samo od uspješnih ljudi i tvrtki. Možemo i trebamo učiti od onih koji su obećavali, ali iz nekog razoga nisu uspjeli. Evo jedna zgodna priča iz nogometnog života..

Nogometaš Vincent Pericard, Francuz koji je rođen u Kamerunu, u ljeto 2000. godine zaludio je nogometni…

Razmišljate li trenutno o nečem drugom osim onoga što trenutno radite? Jeste li svjesni koliko često vam se to događa? Na poslovnom ste sastanku, a u mislima ste negdje drugdje. U uredu ste, vozite automobil, putujete na konferenciju u drugi grad, razgovarate s ukućanima, a vaše misli su negdje drugdje..
Autori studije „A Wandering Mind Is an Unhappy Mind“ Killingsworth i Gilbert s Harvarda došli su do zaključka da nam misli lutaju gotovo polovicu dana! Točnije 47%! To znači da u prosjeku gotovo polovicu dana razmišljamo o prošlosti ili budućnosti. To evolucijsko postignuće nam pomaže da učimo, razmišljamo i planiramo (za razliku od životinja) da možemo mislima odlutati u prošlost ili budućnost.
Problem je, kako pokazuje istraživanje, da ova sklonost zapravo može biti uzrok povećanom…

Počeo je ljetni semestar i moj kolegij „Psihologija ponašanja i odlučivanja u organizaciji“ na Poslovnom Veleučilištu Zagreb. Izuzetno sam ponosan da je kolegij koji sam osmislio jedinstveni u Hrvatskoj obuhvaća tri temeljne vrlo zanimljive i praktične tematike: Organizacijsko ponašanje, Psihologiju odlučivanja i Pozitivnu psihologiju. Ovo je već četvrta godina i ugodno sam iznenađen navalom studenata na kolegiju, a dosadašnje ocjene studenata za moja predavanja su izvrsne…

Donositi zaključke o drugim ljudima na temelju vrlog malog broja informacija je naša super moć. Bez toga danas ne bi bili tu gdje jesmo. Naši predci nisu imali puno vremena za razmišljanje kada bi se susreli s nekim novim bićem. Ta duboko ukorijenjena reakcija ljudskog mozga omogućavala je našem dalekom pretku da u djeliću sekunde ocijeni je li situacija opasna ili nije, odnosno da procjeni radi li se o prijatelju ili o neprijatelju. Svi smo mi danas potomci tih praljudi koji su prije nekoliko stotina tisuća godina donosili dobre procjene i odluke s ciljem preživljavanja. Međutim naš današnji algoritam prosuđivanja je vrlo sličan. Naš mozak se nije uspio u potpunosti adaptirati disruptivnim promjenama kroz koje prolazimo kao društvo u posljednjih..

U kontekstu donošenja poslovnih odluka često sam u svom dugogodišnjem radnom iskustvu primjećivao da se većina ljudi koji imaju moć u organizaciji ili društvu ponašaju kao da su na nekim „drogama“. Vjerojatno se čuli izreku od A.Lincolna da je najbolji način da testirate čovjekov karakter….

Zašto glupi ljudi ne znaju da su glupi i uz sve to imaju najviše samopouzdanja? Istraživanja su pokazala da ljudi ispod prosječnih sposobnosti i znanja u određenom području značajno precjenjuju svoje sposobnosti i znanje.
Efekt se naziva Dunnig-Kruger efekt odnosno iluzija samopouzdanja.
S druge strane osobe koje su jako pametne i vješte podcjenjuju svoje znanje i sposobnosti, i imaju manje samopouzdanja od onih koji ne znaju ništa o nekom području ili temi razgovora. Čest je slučaj da oni koji najmanje znaju i koji su najgluplji,imaju najviše samopouzdanja pričati…

Tijekom 1913. godine Ford je u Detroitu morao zaposliti 50.000 radnika kako bi održao radnu snagu na razini od 14.300…

Ljudi su tako brzo napuštali posao da su izrazi „radnik na tri dana” ili „leptirić” postali uobičajeni. Zbog velike ponude radne snage na tržištu nije bilo teško naći zamjenu. Međutim svakog „leptirića” je trebalo pripremiti i uvesti u posao, što je Fordu postalo jednostavno – preskupo.